....samo živim iz dana u dan, svaki san odavno nestao je, izbrisan, koga da pitam brate, ko će mi dat odgovore???...
...koračajući životom, svojim životom, lomim se, padam, posustajem...
sve mi se čini bezlično i nedovoljno...dolje sam, konstantno sam na dnu...
poznam ga kao svoj dlan, o kako se dobro snalazim na njemu...
bojim se isplivati na površinu, bojim se udahnuti zrak i zapamtiti taj fenomenalan osjećaj,
osjećaj moći, veličanstva...onaj tko sebi zapiše visoke ciljeve vrlo brzo ponovno pada...
isprepletena mrežom osjećaja nalazim se na raskrižju, dal da pokušam pa da na kraju kažem:"Nema veze
što je gotovo, bar sam nešto učinila od života." ; il da ostanem na dnu i odem s činjenicom da ne znam
što je život...smrt je po meni jedna strašno teška riječ, riječ koja te obavije tamom i tugom, riječ zbog koje često padamo na dno...
možda, ne, ja vjerujem da iza smrti dolazi vječni život, al¨ bojim se, užasno se bojim krenuti tim putem,
putem kojim nema povratka...voljela bih zaspati, jednostavno zaspati i probuditi se veća, pametnija i snažnija...
voljela bih imati saznanja o toj riječi, samo riječi, SMRT...nažalost to je neostavriva želja...saznat ću tog dana
kad kročim u nepovrat...sad, dalje koračajući, stupam u život...još jednu misteriju
koju trebam otkriti i odlučiti, dal¨ da udahnem il¨ ostanem na dnu...odlučujem koračati dan po dan, pomalo
uzimati zrak, jer ipak sam premlada da odustanem, a prestara da od želja živim...
(moa zadaćnica iz hrvatskog iz koje san dobila 5 :):):))
...everything I know is wrong, and everything is torn apart...
...sjedim u kutu sobe nagnuta nad stari drveni stol i pomoću male
noćne lampe zapisujem one sad već blijede osjećaje...
al opet bez ikakvog okoljevanja ruka sama piše „volim te“, „trebam te“,
„želim te“, i tako neprestano...iluzija srca vlada sobom...osjećaji pište, plešu,
naguravaju se kao u nekakvom labirintu...
više nisam bila ista osoba, životinja u meni nadvećala me i potisnula...
na ovom bijelom papiru borila sam se za tebe..
pokušavala sam ti oteti osjećaje, da mogu njima manipulirati, da bar jednom budem važna...
budem bitna...al igra mačke i miša svake večeri iznova bi pokazivala da sam ja ta koja gubi..
.ja proganjam, lovim, molim za ljubav al na kraju uvijek ti izađeš kao pobjednik...
ja iz ove „naše“ igre izlazim slomljena i razočarana...ja sam ta koja shvaća da je to sve iluzija,
a ne bitka za ljubav...jednom ću se naviknuti na poraz, al ne još...
još nisam spremna zauvijek ispustiti ovu olovku...
osjećam obavezu prema sobi, stolu, papiru a konačno i srcu...
igra mačke i miša se nastavlja...još uvijek ne želim naći izlaz iz labirinta...
jer očito samo u njemu mogu biti ono što ti želiš...mogu biti bolja ja...
...Im so sick of speaking words that no one understands...
oi ljudi...nije me duuugo bilo pa eto red je da nešto napišem...nothing special
al eto...
ponovno ista poza, isti osjećaj, ona ista pokidana bilježnica...
dan za danom umorna ruka ispisuje već poznate osjećaje...
u tami sjedim i plačem...obuzeta sam ničim...
ne osjećam ništa, postala sam nitko...i ove suze što teku obrazima
više nisu pokazatelj boli, sada su samo bezvremeni slapovi što stvaraju barijere...
okrećem list, nadajući se novom početku, al moja ruka taj nevini bijeli plašt opet pokriva tamom i boli...
stopila sam se s tom bilježnicom, postala dio nje...
kad bih pogledala u ispisane retke vidjela bih sebe...bezosjećajnu, praznu, beživotnu osobu...
tama i papir urezali su se u mene ...voljela sam ploviti bijelim morima sjećanja,
morima nevinosti...osjećala sam se sigurno na tom brodu koji je prelazio skoro svaku barijeru...
u tom brodu ponovno bi osjećala... vjetar...inače nebitan, ovdje bi me obuzeo cijelu,
šaptao mi tihu pjesmu jeseni, tu bi bila netko...
no kad bi se najmanje nadala brod bi me ostavio u luci i nikog ne bi bilo tko za mnom maše,
nikog ne bi bilo kraj mene... ja i dalje ispisujem bijele stranice, i još dugo ću...
kad naučim ploviti morem života zauvijek ću napustit brod i ovo more koje me sad čini nečim...
al do tad umorna ruka ostavljat će utiske u pokidanoj teci koja miriše na njega...
...you gave me nothing, now its all I have...
Ko dvije kazaljke nas dvoje živimo...jedna polagano, a druga prebrzo...
čula sam pjesmu dok sam sjedila u osamljenom i mračnom kutu stare kuće...
naslonjena leđima na zid pun bora pustila sam suzu...stara kamena kuća kao da se suosjećala sa mnom...
otužno njeno lice smračilo je sve...potrgane daske stajale su sa strane...
slike su se vrtjele a ja sam se izgubila u tom vrtlogu...
sjedila sam satima u toj starini i zaklopljenih očiju slušala tišinu...
sve se činilo tako spokojno...činilo se...legla sam na prašnjavi pod i gledala u strop...
odjednom je postao mozaik sjećanja...mojih sjećanja...lagale su se slike jedna kraj druge...
one najbolnije...one koje prodru duboko u dušu i bole...vrisnula sam...jako, glasno...
htjela sam sve izbaciti iz sebe...ustala sam i potrčala...opet sam htjela otići daleko...
negdje gdje ću biti sama sa svojom tišinom...sama sa sobom...
pala sam na koljena i pokušala uhvatiti zraka, al kao da je bježao od mene...
usta su mi postala suha, a bol u prsima strjelovita...uplovila sam u neki bijeli svijet...
beživotno tijelo stopilo se sa tlom...više nisam vidjela, čula, ni osjećala...ništa nije dopiralo do mene...p
lovila sam morem snova...morem ljubavi...a on je bio sa mnom...al počela sam tonuti...
brod je nestajao, on je bljedio, a ja sam ponovno osjećala...
otvorila sam oči i ugledala hrpu ljudi oko sebe...a na kraju sobe uz rub vrata stajao je on...
oči su mi zasjale suzama...mogla sam ga gledati al ne i dodirivati...
polako su se povukli svi al on je ostao...prišao mi je s obavezom...
osjećala sam to...kao da je zabrinut sjeo je do mene i poljubio me u čelo...
vidjevši otisak na njegovom vratu okrenula sam glavu i pustila suze...
otišao je u tišini...sad, po prvi put mrzila sam tišinu, mrzila je zbog onog što je odnjela sa sobom ...
sada sam htjela da njegov glas razbije prokletu tišinu..al on se nije ni okrenuo...
koracao je brže, dalje...ponovno sam se vratila u staru kuću...
sada je izgledala još starije a lice više naborano...utisnula sam par riječi u zid
i odšetala u budućnost... : „...dao si mi ništa i sada je to sve što imam ... „
Years passing.... ---->
Živeći dan za danom a ne proživljavajući ga gubimo puno toga...gubimo uspomene...
kako vrijeme teče mi sazrijevamo,postajemo ozbiljniji,odgovorniji...
vrijeme je najgori neprijatelj...sjedeći sama na klupi mislim: „ kako vrijeme sporo prolazi, kad će više proć tih 10 minuta“...
a s druge strane gledajući na prošlost shvatim kako su godine brzo prošle...
i kako već neke uspomene blijede...
sretna sam jer znam da se neke stvari nikad neće promijeniti i što neke koje mogu još nisu....
ljudi podcjenjuju vrijeme...kažu: „ evo sad ću, ima vremena“ al nema ga...
svaki slobodni trenutak treba iskoristiti...
treba ga zakopati duboko u pamćenje jer na kraju ostaju samo uspomene...
i mi rastemo kroz godine...a na našem putu je uvijek neka osoba koja te prati...
koja te podržava u dobrom i kori u lošem...
smatram da svako razdoblje svog života treba proživjeti punim plućima i ne omalovažavati ga...
niti se truditi biti drugačiji...sve ima svoje prednosti i mane...
za sebe ne mogu reći da sam odrasla...da sam ozbiljna...ja sam tinejđerka...ja imam crtu ozbiljnosti i pristojnosti...
al ne želim sebe smatrat odraslom...
jer ove godine su najljepše u svačijem životu i ne želim ih potratiti na gluposti...
doć će i vrijeme kad ću biti ozbiljna i smirena...al ovo sad je vrijeme smijeha, druženja, ljubavi, plača...
vrijeme kad živiš samo za prijatelje i za nikoga drugog...vrijeme koje ne želiš da prođe al ono ide...
ono s kuferima u ruci svaki trenutak odnosi...oprašta se od nas...
koliko god se trudila zaustaviti vrijeme ili ga vratiti ne uspijevam...bježi od mene...
toliko trenutaka želim vratiti, toliko stvari promijeniti al ne...ne ide...
sve što učinimo sada ostaje i sutra...zato se smijem iz srca...iskreno i glasno...
da svi čuju...da svi vide moju sreću koju proživljavam kad sam u društvu prijatelja...
živim život sada,u ovom trenutku, danas...a ne sutra...jer godine prolaze...
jedna za drugom u trenu...samo koraci nas dijele od budućnosti koju trebamo prigrliti...
i sjećajte se prošlosti al živite u sadašnjosti...
...rastanak...
...započela je svoj put padajući niz oko...znala je...da ima kraj...
kraj u kojem će se raspršiti u tisuću komadića......
sjedila san na morkom grebenu i promatrala djevojku koja je umtvljeno stajala...
njen izgubljen pogled tražio je...tražio je njega...suze su samo klizile niz
njene obraze i poput kristala krasile morsko žalo...rastajala se...od koga? Od čega?...
još se pitam...u ruci je držala crvenu ružu...kapljice krvi su se
stopile s ružom kako ju je čvrsto držala...bila je izgubljena u očaju i boli...
kao što se zvijezda rastaje sa zorom tako se i ona rastajala s njim...
krvavi lik se pojavio na površini....beznadno je zurila u njega i jecala...
koljena su joj klecala i odjednom je pokleknula i utisnula u mokri pijesak...
vrisnula je...zašto si me ostavio???? Izdahnula je i beživotno njeno tijelo stopilo
se s tek okupanim pijeskom...i ona se rastala...rastala od života...potrčala sam do nje...
oči su joj sjale...nijedne suze u njenom oku nije bilo...osmjeh se pojavio na licu...
bdijući nad njom shvatila sam da je pronašla svoj put...uz uspone i padove....
bol i sreću... pronašla je njega...bljedjela je...nestajala...morski vali ispirali su je...
vjetar mi je šapnuo ...sjeti je se kasno u noć kad sklopiš oči...sjeti je se kad se rastaneš od života...
...angels on the sky...
...kišne kapi ocrtavaju moj lik...postajem potpuna...oblikuju me...okrećem leđa svijetu i gledam u san...pronašla sam te...znam da nije stvarno...al tu si...pored mene...isti kao i uvijek...al nestvaran...lebdiš nad lokvama...umorni tvoj lik ocrtan je u vodi...pokušavam te doseći al ne mogu...tako si blizu a tako daleko...dokučila sam što si...anđeo si...nebeski svod je sad tvoj dom...povedi me vičem...al vjetar odnosi moj glas u drugom smjeru...ne mogu te doseći...moje suze se stapaju s kišom...grčim se...jecaji su sve jači...volim te povikah...ni to ne čuješ...osjećam tvoju toplinu...osjećam te u sebi...al ti samo stojiš...bijela krila krase tvoj lik...postao si jedan od onih...onih koji su tu kad ih zatrebaš...kad se pomoliš...i sad se molim...molim se da čuješ moj glas...pružam ti drhtave ruke...i molim te...vrati se....postani stvaran...budi mi bliže...al kao da me nema tu...tonem sve dublje...nestaje mi tlo pod nogama...tijelo mi gori...hladna kiša pada al ne dospijeva do mene...gubim se...postaješ sve blijeđi...govoriš...samo uspomene ostaju vječne...zrake sunca miluju mi lice...budim se i shvatim da si bio san...još jedna prospavana noć...al riječi koje si rekao na odlasku zakopale su mi se duboko u srce...na mjesto gdje si i ti zakopan...na mjesto dublje od mora...na mjesto gdje samo ti možeš vidjeti...postao si anđeo...koji me čuva u sadašnjosti i dočekuje u budućnosti...put postaje uži...ima kraj...kraj u kojem postajemo jedno...postajemo vječni....
13.05.2008. u 23:03 | Ja bi josh.. (19) | Print | # | ^...something in the way...
...ej ljudi evo mene nakon dugog vrimena s novim postom...možda ću ovim ponoviti nekoga i ispričavan se
al jednostavno to moran reć...zašto neke osobe konstantno moraju zagorčavat nečiji život...izmišljat svakakve stvari...
stvarno mi ne ide u glavu...kad se okrenem oko sebe pomislim...kako dragi ljudi...nakon pet dana
saznam da su pljuvali po meni ili mojim prijateljima...onda kad se osjetiš potpuna i sritna pogazi
te misao da taj neko živi u tvojoj sjeni u tvojim mislima i na tvom putu...kao da mu je zadaća da
te učini tužnom i slomljenom...osjetim se kao zrno pijeska koje morski val u trenu stavi u zaborav...
naučila sam da ne triba previše virovati ljudima koje ne poznaješ baš dobro jer ti lako znaju zabiti nož
u leđa da bi se oni uzdigli na tron...kažu da je život trnjevit put...pa se pitam hoće li cili moj život postojati
taj neko koji će mi i već težak život činiti težim...prije osam miseci stupila sam u "novi život"...mislila sam
da ću biti sama i neprimjećena...al naprotiv upoznala sam tri pre dobre osobe bez kojih svoju sadašnju
svakodnevnicu teško zamislim u glavi...postala sam ovisna o njima...postala sam "ovisnica"...
al o prijateljstvu, druženju i zabavi...imala sam priliku upoznati osobu s kojom sam bila super
godinu dana i poslije mi je zabila nož u leđa...srela sam je nedavno i pomislila pa ovo je nemoguće ona se promijenila...
al ne ja sam opet utonula u neki bezgranični svit u kojem i ono najružnije postaje lipo...možda je ovo sve
bezveze šta pišen i možda se čini besmisleno al ja svoj život želin živit bez sjene...bez ikoga na mom putu...
zato sad odvažem sve loše i stavljam duboko u sebe a ono najbolje puštam na površinu...
prijatelj je onaj neko ko razumi tvoju prošlost, viruje u tvoju budućnost a danas te prihvaća onakvim kakav jesi...
zato slave,andrea,anna i cvita hvala van šta ste tu za mene i šta me trpite usprkos mojin odlukama i raspoloženjima...
vi ste nešto u šta san virovala, virujen i uvik ću virovat...
...novo vrime...
Na grebenu uz morsku obalu šušti neko novo vrime, neograničeno i još neotkriveno. Nameću se neka nova pravila, ubrzani ritam svita od kojeg se čak i gušiš. Kažu mlad si, i živiš u nekom svom svitu; radi čega kada samo spoznaješ samog sebe i svoje mogućnosti u zagađenom zraku. Zagađen od tolikog egoizma i neobzirnosti. Crnilo misli ispod svog zvjezdanog neba koje ti diktira sutrašnjicu, koje možda i nema. Suicid mladih koji još nisu okusili ono pravo, ono što i smatramo životom. Potrebna je čak i patnja nakon prve preboljene ljubavi, ona svađa s roditeljima pri prvom izlasku. Mladi koji žele prebrzo odrasti, i roditelji koji se odnose kao mnogo sabraniji, a neznaju smanjiti razliku među shvaćanjima i naposljetku godinama. Godine ne bi tila spominjat jer one nisu i mjerilo, ali se nameću kao odgovor. Često su pitanja dublja od odgovora... pitanja koliko zapravo smo mi mladi, i koliko nas zapravo treba uputiti. Za života vječni smo učenici, ne samo uz srednjoškolsko obrazovanje, već učenici osobnosti i čovjekove nutrine. Učim i to jesam, da budem nasmijana svakim novim danom, da pogledam na probleme iz različite perspektive i da se prije važne odluke saberem mislima i činjenicama. I kako to nema ga, od danas do sutra... a bio je tako dobar učenik tako miran. To nam se bliži novo vrime. Iako idealizirano zvuči na morskom grebenu ali taj val nerazumnosti kida i briše za sobom stare navike od kojih smo tako zavisni, i zato... i zato ne čekam sutra da pokažem koliko mi je stalo do života, prijatelja, te jednog smišnog dečka.hhh...
Melody of life
U početku bila sam zanesena djevojka puna euforije za životom, ljubavlju i željama.
Sva maštanja i sni bili su mi vodilja i pokretači sudbine, sudbine koja nije određena i koju ću
moći promijeniti prema onome kako je danas i sutra...
bila sam tek neispunjena duša koja je podizala ruke zvijezdama, koja je htjela dotaknuti halje
ljepote jednostavnosti i skromnosti. Površne maske ljudi svakodnevice, maska koju ti svakodnevica
oblikuje, a zanos i poletnost kao da izumire. U početku bio je
san ponovno te vidjet, bio je strah izustiti riječ u svijetu koji kao da nema obzirnosti. Ritam
srca i tapkanje mojih koraka koji idu prema tebi. Uistinu sam s tobom zatvorenih očiju ali svjesna sam da nikad nećeš gledati mojim očima.
Ograničena činjenicom da je ljubav primarna stvar srednjoškolca ipak ju ostavljam po strani. Prijateljice koje si dovršavaju rečenice i njihova spremnost da su tu neizmjerna je. Neizmjerne su i boli koje su otisak razočarenja površnosti odnosa ljudi koji te osuđuju bez da te znaju, a u toj neizmjernosti čovjek iščezava. Simbolika samog prijateljstva moja je smjernica za dalje. Jer uz njih ne bojim se svijeta i kad me uništava one me primaju k sebi. Ne bojim se ljudi jer kad mi prilaze i s lošim namjerama oni su dio svijeta.U svemu pronalazim sve jer u svemu obitava sve, zlo i dobro se ne isključuju. Pristajem na svoj život ne postavljajući uvjete. Perspektivno gledajući ta život treba živjeti a ja sam tek počela shvaćati produbljenost života i njegovu duhovnost bez obzira na okolnosti pored kojih znamo ponekad i pokleknuti. Povrh svega tu sam kao oslonac ako su im pri letu u neotkriveno potrebna krila satkana na povjerenju i zbrinutosti. I sada kao verziju moje istine postavljam težnju napisanog naspram neizrečenom, da bez obzira na sve slijedi sebe...gnothy seauton....
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
